Slučaj časne sestre doc. dr. sc. Miljenke Grgić posljednjih je tjedana javnosti predstavljen gotovo po unaprijed zadanoj dramaturgiji: ugledna redovnica i znanstvenica progovorila je o nepravilnostima na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu, nakon čega je, prema vlastitu tumačenju događaja, postala žrtvom sustava protiv kojega se usudila podići glas.
Piše: Pavao Meštrović
Priča je snažna. Ima gotovo sve što je potrebno za privlačenje javne pozornosti: pojedinca protiv institucije, savjest protiv autoriteta, znanstvenicu protiv struktura moći, redovnicu koja se poziva na proročku dužnost govorenja istine.
Ali upravo zato treba postaviti pitanje koje je u cijeloj priči možda najvažnije: Je li javnost doista dobila cijelu priču?
Iznesene ozbiljne optužbe
Č.s.Miljenka u javnim istupima iznosi vrlo ozbiljne optužbe na račun uprave Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, dekana Ivana Bodrožića i splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića. Govori o „privatizaciji fakulteta“, netransparentnosti, kadroviranju, uklanjanju nepodobnih, uskraćivanju reizbora te naposljetku o oduzimanju kanonskog poslanja. Takve tvrdnje imaju težinu. Ali što su optužbe ozbiljnije, to bi i standard dokazivanja trebao biti viši.
Ako se unutarnji akademski, crkveni i redovnički spor odlučilo iznijeti pred sud javnosti, tada javnosti ne treba nuditi samo zaključke. Treba joj omogućiti da vidi činjenice, dokumente, kronologiju i kontekst. Drugim riječima: ako javnost treba suditi, javnost mora imati što potpuniji spis.
Prvo pitanje: zašto reizbor?
Naizgled je riječ o tehničkom pitanju. Zapravo je ključno. Zašto s. Miljenka govori upravo o reizboru a ne o izboru? Koji je u tom trenutku bio njezin točan akademski status? Zašto ide u reizbor docenta (nižu razinu) a ne u izbor u znanstveno nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora (višu razinu) što je bila njezina znanstvena obveza. Zar ovim sestra Miljenka ne „ponavlja razred“?
Koji su uvjeti trebali biti ispunjeni za reizbor? Je li reizbor bio pravo koje joj je po ispunjenju određenih uvjeta praktički pripadalo ili postupak o kojem su nadležna akademska i crkvena tijela morala donijeti odluku? I još važnije: je li postojala mogućnost nekoga drugog postupka akademskog izbora ili napredovanja i, ako jest, zašto se spor usredotočio upravo na reizbor?
To nisu sitničava proceduralna pitanja.
Jer formulacija „uskraćen mi je reizbor“ prosječnom čitatelju može zvučati kao da je nekome oduzeto nešto što mu je već pripadalo. Ako to nije tako, onda je potrebno vrlo precizno objasniti što je s. Miljenka tražila, prema kojim pravilima, tko je o tome odlučivao i zbog čega postupak nije završio onako kako je očekivala. Bez tih činjenica ostaje snažan dojam nepravde, ali nedovoljno jasna pravna i akademska slika.
Ako je Fakultet toliko loš – zašto je toliko važno na njemu ostati? Ovo pitanje možda je još jednostavnije. S. Miljenka KBF opisuje kao ustanovu zahvaćenu ozbiljnim problemima: govori o privatizaciji, netransparentnosti, kadroviranju, uklanjanju ljudi i moralno problematičnom načinu upravljanja.
Istodobno vodi upornu borbu upravo za nastavak svojega položaja na toj ustanovi. Zašto? Moguće je, naravno, odgovoriti da čovjek želi ostati u instituciji upravo zato da bi je pokušao mijenjati iznutra. To bi bio razumljiv odgovor. Ali onda bi trebalo jasno pokazati da je središte cijele borbe doista reforma institucije, a ne očuvanje vlastitoga mjesta u njoj. Jer postoji razlika između borbe za dobro institucije i borbe za vlastiti položaj unutar institucije. A upravo je tu razliku u ovom slučaju potrebno razjasniti.
Ako se već ide u javnost – objavite cijelo pismo
U cijeloj priči postoji dokument koji bi za razumijevanje slučaja mogao biti važniji od desetaka Facebook objava, intervjua i novinskih interpretacija: pismo koje je s. Miljenki uputio nadbiskup Zdenko Križić.
Č.s. Miljenka sama ga uvodi u javnu raspravu. Tvrdi da pismo sadrži neistine, međutim možda u se u tom pismu nalazi odgovor zašto sestra Miljenka nije dobila dopuštenje za napredovanje i zašto ne ide u izbor ( visa akademska razina) nego u reizbor (ponavljanje razreda)??? Naziva ga svojevrsnom „optužnicom“. Osporava njegove dijelove i javno tumači što joj se u njemu stavlja na teret. Ako je tako, nameće se sasvim jednostavno pitanje:
Zašto javnost ne bi vidjela cijeli dokument?
Naravno, uz uklanjanje osobnih podataka trećih osoba i svega što iz opravdanih razloga mora ostati zaštićeno. Ali sadržajno – cijeli dokument. Ne samo odabrane rečenice. Ne prepričavanje. Ne interpretaciju onoga što je nadbiskup „zapravo htio reći“. Cijeli Dokument.
Ako je neutemeljen, njegovo će objavljivanje to pokazati bolje od bilo kakve obrane. Ako sadrži činjenice i argumente koji mijenjaju sliku slučaja, onda javnost ima pravo znati i za njih.
Ne može se od javnosti tražiti da bude sudac, a istodobno joj dati samo dio dokaznog materijala. Ako se već pozivamo na riječi da će nas istina osloboditi, onda se istina ne može sastojati samo od dokumenata i činjenica koje idu u prilog jednoj strani.
Postoji i druga dimenzija koju se gotovo potpuno zanemaruje: redovništvo
Č.s. Miljenka nije samo sveučilišna profesorica. Ona je redovnica Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Ta činjenica u ovoj priči nije fusnota. Ona mijenja cijeli kontekst. Redovnica svojim zavjetima ulazi u drukčiji odnos prema imovini, prihodima, autoritetu, zajednici i vlastitom profesionalnom životu od osobe koja živi isključivo kao privatni građanin. Zato je legitimno pitati kako je, prema pravilima njezine Družbe, uređen odnos prema plaći koju ostvaruje radom na Fakultetu.
Pripada li plaća njoj osobno ili zajednici? Što od prihoda redovnica može zadržavati? Koje troškove snosi sama, a koje zajednica? To nije zadiranje u privatnost, nego pitanje izravno povezano s načinom na koji je javnosti predstavljena težina gubitka njezina radnog mjesta.
Jednako tako, ako je točna informacija da s. Miljenka koristi automobil koji nije njezino privatno vlasništvo, legitimno je pitati: čije je vozilo, po kojoj ga osnovi koristi i postoji li i dalje ta osnova? Ako ne postoji, je li vozilo vraćeno? Ako je vraćeno ili je njegovo korištenje potpuno uredno, odgovor je jednostavan i time je pitanje zatvoreno. Ali ako se od javnosti očekuje da prosuđuje odnose između redovnice i njezinih crkvenih i redovničkih autoriteta, onda su i takve konkretne činjenice dio konteksta.
Radno mjesto i egzistencija nisu uvijek ista stvar
Ovdje treba biti precizan i pravedan. Gubitak radnog mjesta ozbiljan je profesionalni i osobni udarac. To vrijedi i za s. Miljenku Grgić. Ali gubitak radnog mjesta nije u svakoj životnoj situaciji isto što i gubitak egzistencije.
U Hrvatskoj postoje žene kojima otkaz znači da sljedećega mjeseca možda neće moći platiti stanarinu. Postoje samohrane majke koje ovise o jednoj plaći, obitelji opterećene kreditima, roditelji koji rade dva posla i ljudi koji računaju svaki euro kako bi prehranili djecu.
Njima gubitak posla može značiti neposredan strah za stan, hranu i osnovnu sigurnost obitelji. Zato je opravdano pitati kakva je stvarna materijalna situacija redovnice koja ostane bez određenoga akademskog radnog mjesta.
Ako joj njezina redovnička zajednica, u skladu sa svojim pravilima, osigurava stanovanje, prehranu, zdravstvenu skrb i osnovnu materijalnu sigurnost, tada je gubitak akademskog položaja nesumnjivo ozbiljan profesionalni gubitak – ali nije isto što i egzistencijalni slom žene koja nema nikakvu drugu sigurnosnu mrežu.
Tu razliku treba pošteno priznati.
Ne kako bi se s. Miljenku ponizilo, nego upravo zato da se njezin slučaj ne prikazuje kategorijama koje možda ne odgovaraju njezinoj stvarnoj situaciji. Od redovnice bi se, uostalom, moglo očekivati posebno razumijevanje upravo za one čiji je položaj daleko nesigurniji od njezina.
Prorok ili stranka u vlastitom sporu? Posebno je zanimljiv način na koji s. Miljenka svoj javni nastup smješta u gotovo proročki okvir. Poziva se na starozavjetne proroke, na obvezu govorenja istine, na savjest i na potrebu suprotstavljanja zastranjenju.
Kršćanstvo takvu mogućnost svakako poznaje. Autoritet nije nepogrešiv samo zato što je autoritet, a poslušnost nije zabrana savjesti, razuma ili kritike.
Ali postoji i druga opasnost.
Čovjek može vlastitu poziciju toliko poistovjetiti s istinom da svako protivljenje počne doživljavati kao protivljenje samoj istini. Tada svaka kritika postaje dokaz progona. Svaka opomena potvrda da smo nekome neugodni. Svaka odluka autoriteta represija. A svaki neposluh dokaz hrabrosti. Problem takve logike jest što postaje neoboriva: što nam se više protive, to smo uvjereniji da smo u pravu.
Kršćanska tradicija zato uz proročko svjedočenje poznaje i nešto manje atraktivno za naslovnice – razlučivanje. Prorok nije prorok zato što sam sebe tako razumije. A osjećaj da se borimo za istinu još uvijek nije dokaz da su svi naši postupci ispravni.
I tu dolazimo do pitanja koje je važnije od Fakulteta
Što zapravo znači biti redovnica? S. Miljenka pripada Družbi sestara Služavki Maloga Isusa. Vrijedi zastati već na toj riječi: služavke.
Redovništvo nikada nije značilo ukidanje osobnosti, inteligencije, dostojanstva ili savjesti. Zavjet poslušnosti nije dopuštenje autoritetu da postupa proizvoljno. Redovnica ima pravo koristiti dopuštena crkvena i građanska pravna sredstva ako smatra da joj je učinjena nepravda.
Ali redovništvo jednako tako nije projekt profesionalnog samoostvarenja. Akademska karijera može biti poslanje. Znanstveni rad može biti služenje Crkvi. Sveučilišna katedra može biti mjesto iznimno vrijednog apostolata.
Ali nijedno od toga nije samo sebi svrha.
Ako akademsko mjesto, naslov, reizbor i ostanak na točno određenoj instituciji postanu razlog višemjesečnog javnog sukoba s Fakultetom, crkvenim autoritetom i vlastitom redovničkom zajednicom, onda je legitimno postaviti pitanje koje se ne može riješiti ni sudskom presudom ni akademskim pravilnikom: Za što se zapravo vodi ova borba?
Za istinu? Za dobro Fakulteta? Za studente? Za Crkvu? Za vlastito poslanje? Ili za vlastiti akademski položaj?
Redovnički habit nije akademska toga
Možda je upravo to rečenica koja sažima problem. Redovnički habit nije akademska toga.
Redovnički zavjeti nisu ugovor o profesionalnom napredovanju. A redovnička zajednica nije servis koji članu treba pružati sigurnost dok se svaka odluka te iste zajednice koja se ne podudara s njegovim željama unaprijed proglašava nepravdom.
Čovjek može imati doktorat s uglednog crkvenog učilišta. Može biti izvrstan bibličar, cijenjen profesor i znanstvenik s ozbiljnim akademskim referencama. Sve to zaslužuje poštovanje. Ali ništa od toga samo po sebi ne odgovara na pitanje što znači biti redovnica. Upravo zato slučaj s. Miljenke Grgić nije zanimljiv samo kao akademski ili radnopravni spor.
On otvara mnogo neugodnije pitanje za suvremeno redovništvo: što se događa kada se osobno profesionalno ostvarenje i redovničko poslanje više ne podudaraju?
Što tada ima prednost?
Javnost ne duguje nikome unaprijed donesenu presudu. S. Miljenka ima pravo iznijeti svoju obranu. Ima pravo osporavati odluke koje smatra nepravednima. Ima pravo koristiti pravna sredstva koja joj pripadaju. Ali onoga trenutka kada je vlastiti slučaj iznijela pred javnost, javnost nije dužna prihvatiti unaprijed zadanu podjelu uloga prema kojoj je jedna strana prorok, a druga progonitelj.
Javnost smije postavljati pitanja. Smije tražiti dokumente. Smije pitati o akademskoj proceduri, redovničkim obvezama, materijalnom kontekstu i motivima javnog djelovanja. I smije odbiti emocionalnu interpretaciju dok ne vidi dovoljno činjenica. To nije napad na s. Miljenku. To je cijena odluke da se vlastiti spor iznese pred javnost. Na kraju ostaje samo jedno pitanje
Nakon svih intervjua, objava, priopćenja, akademskih procedura i crkvenih odluka, možda najvažnije pitanje s. Miljenki Grgić neće postaviti ni dekan, ni nadbiskup, ni novinar, ni sud.
To je pitanje koje čovjek može postaviti jedino sam sebi:
Za što se zapravo borim? Za istinu? Za Crkvu? Za svoje poslanje? Za dobro studenata? Ili za vlastiti položaj?
Jer ako je riječ o istini, istina se ne boji cijelih dokumenata, potpunog konteksta i neugodnih pitanja. Ako je riječ o pravdi, pravda ne traži da unaprijed vjerujemo samo jednoj strani. A ako je riječ o redovništvu, onda prije pitanja „što meni pripada?“ mora postojati jedno mnogo starije i zahtjevnije pitanje: „Kome sam obećala pripadati i čemu sam obećala služiti?”
Tu počinje odgovor na pitanje što znači biti Služavka Maloga Isusa?
Fenix-magazin/SIM/ Pavao Meštrović
