Jelena Karleuša neće pjevati u Vodicama. Koncert koji je trebao biti održan u klubu Hacienda u noći s 15. na 16. kolovoza otkazan je nakon što je najava izazvala reakcije koje su, kako je priopćio klub, „daleko nadmašile okvire glazbenog događaja“. Kao razlog navedena je sigurnost gostiju i zaposlenika.
I tu bi, možda, cijela priča mogla završiti da nisu ostale Karleušine izjave na koje je potreban odgovor. Pjevačica se, naime, nakon pobune oko nastupa obratila Hrvatima i ustvrdila da „nikada u životu nije rekla riječ protiv hrvatskog naroda“, da su njezine političke izjave „izvučene iz konteksta“ te da nikada nije dijelila ljude prema nacionalnosti.
Lijepo zvuči. Problem je samo u tome što javnost pamti.
Jer teško je raspravu svesti na to jesu li određene rečenice bile dio političkog konteksta ili su bile izrečene izravno. Karleuša je, primjerice, javno iznijela: „Zašto ne bi i mi, kao Albanci, koji stvaraju veliku Albaniju, želeli Veliku Srbiju?“ Taj komentar i danas je vidljiv na njezinoj društvenoj mreži X, a prenijeli su ga i mnogi mediji.
I da ne bi bilo zabune, to nije komentar o glazbi. Nije ni bezazlena estradna provokacija. To je politička poruka koja se tiče pitanja koje je za Hrvatsku, nakon svega što je prošla devedesetih, daleko od apstraktnog, odnosno itekako je stvarno i bolno.
A onda se dogodila još jedna izjava koja je posebno odjeknula u Hrvatskoj, ona o „hrvatskom dijalektu srpskog jezika“. Naime, Karleuša je 4. veljače 2025., gostujući na Informer TV-u, rekla da je među prosvjednicima u Beogradu i Novom Sadu čula „hrvatski dijalekt srpskog jezika”, a ne srpski jezik. I to su prenijeli brojni mediji.
Upravo su takvi istupi bili među razlozima zbog kojih je vodički gradonačelnik Ante Cukrov vjerojatno rekao da Karleuša zbog svojih javnih komentara o Hrvatskoj nije dobrodošla, uz istodobno priznanje da Grad nema ovlasti zabraniti nastup u privatnom klubu.
I zato je pomalo neobično kada je nakon svega Karleuša kazala: nisam rekla ništa protiv hrvatskoga naroda.
Javne osobe imaju pravo reći što žele, ali javnost ima pravo zapamtiti njihove riječi
Možemo se prepirati oko toga što je Karleuša točno mislila. Možemo raspravljati o tome jesu li pojedine izjave bile politički komentar, provokacija ili samo njezin pokušaj privlačenja pozornosti. Možemo čak reći da svatko ima pravo promijeniti mišljenje, ali ne možemo mijenjati činjenicu da su određene riječi javno izgovorene.
I tu dolazimo do bitne razlike između zabrane i odgovornosti. Karleuši nitko nije zabranio da bude ono što jest. Grad Vodice nije donio odluku kojom joj je zabranjen nastup. Klub je, kao privatni organizator, sam odustao od koncerta, pozivajući se na sigurnost.
Jednako tako, nitko ne bi trebao biti diskriminiran samo zato što dolazi iz Srbije. Hrvatska je demokratska država i srpski izvođači u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Problem nije putovnica izvođača. Problem su njegove javne poruke. Zato se Karleuša ne može baviti pitanjem „smiju li Srbi pjevati u Hrvatskoj“. To je podmetanje teme. Srbi smiju nastupati u Hrvatskoj i nastupaju u velikom broju, pogotovo ljeti u Dalmaciji.
Pravo pitanje glasi: treba li hrvatska publika ignorirati političke poruke javne osobe samo zato što je ona zabavljačica?
Karleuša danas govori da „nije neprijatelj hrvatskoga naroda“ i da u Hrvatsku dolazi zbog publike koju cijeni. To treba prihvatiti kao njezin današnji stav. Ali isto tako treba imati pravo reći: u redu, onda taj stav pokaži i riječima i postupcima.
Publika ima pravo reći – ne, hvala
Jer javne osobe imaju pravo govoriti što žele. Ali javnost ima jednako pravo njihove riječi zapamtiti. S druge strane publika ima pravo odlučiti želi li za svoj novac slušati nekoga čije su ranije političke poruke doživjeli kao uvredljive ili neprihvatljive.
U cijeloj ovoj priči možda je zato najmanje važna sama Karleuša. Puno je važnije pitanje jesmo li kao društvo spremni razlikovati umjetnost od politike, slobodu od provokacije i pravo na nastup od prava publike da kaže – ne, hvala.
Hacienda je na kraju povukla potez. Nije bilo zabrane, nije bilo službene gradske zabrane, nego odluka privatnog kluba da sigurnost ljudi stavi ispred jednog koncerta. Karleuša kaže da je to očekivala. Možda jest.
Ali ako je očekivala da će hrvatska javnost zaboraviti ono što je sama javno govorila, onda je pogriješila. Budimo sigurni, Internet možda zaboravlja mnogo toga, ali ljudi, osobito kada se dira u ono što im je važno, ne zaboravljaju baš tako lako.
Fenix-magazin/M.Dokoza
