MARINA TOMAŠEVIĆ: Hrvatskom iseljeništvu stalno se nude reprize, reprize i opet reprize!

Poznata pjevačica Marina Tomašević govori o promjenama na hrvatskoj estradi, interesnim krugovima, društvenim mrežama, ali i o tome zašto brojni kvalitetni hrvatski izvođači rijetko dobivaju priliku nastupiti pred publikom izvan domovine. Razgovarala: Marijana Dokoza Gotovo pet desetljeća glazbe, velikih pozornica, turneja diljem svijeta, nastupa pred hrvatskim iseljeništvom, ali i brojnih uspona i padova obilježili su karijeru Marine Tomašević. Iako je glazba i danas njezina velika ljubav, poznata pjevačica posljednjih je godina pronašla novu umjetničku slobodu – u slikarstvu, osobito u zahtjevnoj tehnici vinorela, u kojoj portrete stvara crnim vinom. Njezin je rad 2025. godine predstavljen i u Dohi, gdje je predstavljala Hrvatsku na međunarodnom umjetničkom festivalu. Danas, kako kaže, živi mirnije, bez potrebe za dokazivanjem i utrkom za vidljivošću. Uživa u obitelji, svojoj kujici Tonkici, slikanju, pletenju i heklanju, a na pozornicu izlazi onda kada joj to donosi radost. Istodobno, bez zadrške govori o promjenama na hrvatskoj estradi, vremenu u kojem se, kako smatra, lakše postaje zvijezda, ali teže postaje pravi pjevač. Kritična je prema društvenim mrežama, industriji vidljivosti i interesnim krugovima, ali i vrlo emotivna kada govori o hrvatskom iseljeništvu i vremenu kada je dolazak pjevača iz domovine za naše ljude diljem svijeta značio mnogo više od običnog koncerta. U razgovoru za Fenix-magazin Marina Tomašević govori o vremenu kada su pjesme stvarali veliki autori, o današnjoj estradi i „iskakanju iz paštete“, o Hrvatima izvan domovine, slikarstvu koje joj je donijelo novi mir te o najvećoj pobjedi svog života – tome što je, unatoč svemu, ostala svoja. FM: Marina, kako vam prolazi ljeto? Imate li nastupe ili uživate u miru? Ljeto je obično vrijeme glazbe, nastupa i fešti. Međutim, ove godine više mirujem nego što nastupam i moram priznati da mi to apsolutno godi. Uživam u miru i puno vremena provodim sa svojom Tonkicom, mojom kujicom koja je napunila 15 godina i, nažalost, polako je pri odlasku. Zato mi je svaka minuta s njom dragocjena. Bavim se i stvarima koje volim: slikanjem, pletenjem, a u posljednje vrijeme posebno heklanjem, u kojem zaista uživam. Družim se sa svojom obitelji i dragim prijateljima. Naravno, i dalje nastupam, ali danas to radim s jednim posebnim guštom i puno opuštenije. Što manje šminke, što manje tereta i opterećenja, a što više uživanja. Volim ljude, volim pjevati i volim napraviti dobru feštu. Danas mi je najvažnije da na pozornicu izađem s veseljem i da se zajedno s publikom dobro provedem. Nedostaju pjesme koje će nadživjeti trenutak FM: Počeli ste u vremenu kada su hrvatskom glazbenom scenom vladali Tomislav Ivčić, Rajko Dujmić, Nenad Ninčević i brojni veliki autori. Kada danas usporedite to vrijeme s današnjom estradom, što smo dobili, a što smo izgubili? Uvijek se nešto dobije, a nešto izgubi. Tako je u životu. Danas su jednostavno druga vremena. Pojavom umjetne inteligencije, raznih aplikacija i programa došli smo do toga da se i pjesme mogu stvarati gotovo umjetno. Po meni se time pomalo izgubio onaj žar koji je nekada postojao. Glazba je prije svega umjetnost. Svi ti veliki autori ostavljali su u pjesmama svoj pečat, svoj potpis, dio sebe. I upravo zato njihove pjesme i danas žive. Najbolje svjedočanstvo tome su žive svirke, fešte i zabave. Kada krenu stare pjesme, ljudi ih znaju, pjevaju ih i reagiraju na njih. Mnogo toga što danas izađe vrlo se brzo potroši, a ponekad se pjesma gotovo nije stigla ni čuti, a već je zaboravljena. Mislim da nam danas prije svega nedostaju veliki hitovi, pjesme koje će nadživjeti trenutak u kojem su nastale. FM: Nekada se pjevač morao dokazivati godinama nastupima i kvalitetnim pjesmama. Danas netko može postati poznat preko TikToka ili Instagrama gotovo preko noći. Mislite li da je danas lakše postati zvijezda, ali teže postati pravi pjevač? Apsolutno. Mislim da je danas puno lakše postati zvijezda, ali je teže postati pravi pjevač. Društvene mreže, a posebno TikTok, donijele su nevjerojatnu brzinu. Sve mora biti odmah: brza informacija, brza pjesma, brza slika, brzi uspjeh. I nastupi mnogih mladih izvođača kao da su postali takvi. Sve je brzo, brzo, brzo. Vjerojatno je to jednostavno vrijeme u kojem živimo i današnji način funkcioniranja show businessa. Međutim, u toj silnoj brzini ponekad ni kvalitetna pjesma nema vremena doći do izražaja, a jednako tako ni kvalitetan pjevač. Količina informacija koju svakodnevno primamo putem društvenih mreža ogromna je i sve traje vrlo kratko. Upravo zato mislim da je danas možda lako postati poznat, ali je puno teže trajati. https://youtu.be/Z-o-Yw4FIAc FM: Je li današnja hrvatska estrada postala više natjecanje u tome tko će biti viđen nego tko će biti zapamćen? Da, rekla bih da je estrada danas zaista postala svojevrstan natjecateljski poligon. Puno je važnije tko će biti viđen nego tko će biti zapamćen. Već duže vrijeme imamo jedan zanimljiv fenomen. Postoje ljudi koji su vrlo poznati, a zapravo nitko ne zna točno zbog čega su poznati. Imamo razne fancy šmancy događaje, promocije i evente na koje mediji pozivaju ljude radi fotografiranja i vidljivosti. Gledate nekoga i pitate se: zašto je ta osoba zapravo poznata? Što je napravila? Po čemu je posebna? Pretpostavljam da je jedan od razloga to što mediji danas u velikoj mjeri prate ono što se događa na društvenim mrežama. Isto primjećujem i kod pjevanja. Kao da više nije toliko važno kako netko pjeva, nego koliko je glasan, koliko će privući pažnju i koliko će ga biti svugdje. Ponekad imam osjećaj da je važnije deranje i vikanje nego samo pjevanje, uz ono poznato iskakanje iz paštete. Ali to je očito današnji trend. Mladi ljudi odrasli su uz takvu vrstu natjecanja i izlaganja. Mi iz neke starije generacije jednostavno ne pripadamo potpuno tom svijetu. FM: Koliko danas na uspjeh pjesme utječe kvaliteta, a koliko marketing, društvene mreže, izgled i broj pregleda? Danas na ono što se smatra uspjehom pjesme izuzetno utječu marketing, društvene mreže, izgled izvođača i, naravno, broj pregleda. Međutim, treba znati da broj pregleda više nije uvijek relevantan pokazatelj stvarnog uspjeha. Danas se promocija i pregledi na YouTubeu, TikToku i drugim platformama mogu plaćati, tako da velika brojka sama po sebi ne mora značiti da je neka pjesma zaista postala hit ili da ju je publika istinski prihvatila. Zato se sve više svodi na marketing, vidljivost i stvaranje dojma popularnosti. Meni se zbog svega toga današnja estrada ponekad čini kao jedna velika močvara, velika bara puna svakakvih bića. Treba u svemu tome pronaći ono što zaista vrijedi. Hrvati u iseljeništvu su nekada bili emotivniji kao publika FM: Vi ste godinama bili vrlo traženi među hrvatskim iseljeništvom. Nastupali ste u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Njemačkoj, Švicarskoj i drugim zemljama. Što ste na tim nastupima naučili o Hrvatima izvan domovine? Što im glazba znači? Jesu li oni možda emotivnija publika od publike u Hrvatskoj? Godinama sam nastupala diljem svijeta, praktički od početka osamdesetih pa sve do vremena korone. Osim brojnih nastupa za hrvatsko iseljeništvo u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i europskim zemljama, osamdesetih sam gotovo svake godine odlazila i na velike turneje po tadašnjem Sovjetskom Savezu. Zaista sam imala sreću proputovati veliki dio svijeta zahvaljujući glazbi. Kada govorimo o Hrvatima u iseljeništvu, nekada je ta publika bila neusporedivo emotivnija. Ljudi tada nisu mogli jednostavno svakodnevno komunicirati sa svojom obitelji i prijateljima u Hrvatskoj. Nije bilo interneta, društvenih mreža ni videopoziva. Domovina je bila daleko. Zato je dolazak pjevača iz Hrvatske za njih bio puno više od koncerta. Bio je to komadić doma. Na tim sam nastupima zapravo naučila što znači ljubav prema domovini. Vidjela sam koliko snažna može biti ta čežnja, pripadnost i gotovo bol koju čovjek osjeća kada živi daleko od zemlje kojoj pripada. Danas se to dosta promijenilo. Fizički možemo biti tisućama kilometara udaljeni, ali zahvaljujući internetu zapravo smo jedni drugima stalno dostupni. Zato se i razlika između publike u Hrvatskoj i publike u iseljeništvu donekle smanjila. FM: Nekada su hrvatski iseljenici mjesecima čekali da im dođe pjevač iz domovine. Danas im je gotovo sva hrvatska glazba dostupna jednim klikom. Mislite li da je zbog toga nestao dio one posebne emocije koju ste osjećali na koncertima iseljeništva? Da, upravo je to ono o čemu sam govorila. Nekada se mjesecima čekalo da dođe pjevač iz domovine. To je bio događaj. Danas vam je praktički sve dostupno jednim klikom i sasvim je logično da se zbog toga izgubio dio one posebne emocije koja je nekada pratila naše nastupe među iseljenicima. S druge strane, promijenili su se i glazbeni trendovi. Danas hrvatska glazba među dijelom publike ne dolazi toliko do izražaja kao glazba iz cijele regije, odnosno prostora bivše Jugoslavije. Svjedoci smo da danas i u hrvatskim domovima i klubovima nastupaju izvođači iz drugih zemalja regije. To me zapravo ne čudi. Internet je potpuno otvorio granice kada je glazba u pitanju. Ljudi jednim klikom dolaze do svojih omiljenih izvođača i pjesama, bez obzira na to odakle oni dolaze. Glazba je danas dostupnija nego ikada, ali upravo zbog te dostupnosti izgubio se dio iščekivanja, ekskluzivnosti i one posebne emocije koju smo nekada doživljavali kada bismo došli među naše ljude na drugom kraju svijeta. FM: Posljednjih godina ozbiljno ste se posvetili slikarstvu i posebnoj tehnici vinorela. Što vas je privuklo upravo slikanju vinom i što vam ono daje, a što vam možda glazba više ne može dati? Da, posljednjih godina vrlo sam se ozbiljno posvetila slikarstvu, a posebno vinorelu, specifičnoj tehnici slikanja crnim vinima. Upravo me privuklo to što je riječ o neobičnoj i izuzetno zahtjevnoj tehnici, a ja volim izazove. Nisam osoba koja se voli natjecati s drugima, ali se itekako volim natjecati sama sa sobom. Volim pobijediti samu sebe. Kada me nešto zainteresira, a ne znam kako se radi, želim naučiti. Učenje me oduvijek veselilo i upravo me ta želja vodila i kroz vinorel. S vremenom sam tu tehniku potpuno savladala i danas mogu održavati i vinorel radionice, koje su se pokazale vrlo uspješnima, zanimljivima i ljudima posebno privlačnima upravo zato što je riječ o nečemu drugačijem. A što mi slikarstvo daje što mi možda glazba danas više ne može dati? U ovoj fazi mog života puno toga. Glazba će uvijek biti dio mene. Ona je toliko duboko u meni da čak i u snu ponekad pjevam sama sebi. Ali u slikarstvu sam potpuno svoja. Autentična. Tu nema pozornice, nema estrade, nema potrebe da se bilo kome dokazujem. Ostajemo samo platno, vino i ja. I upravo u toj slobodi danas pronalazim jedan poseban mir. [caption id="attachment_837854" align="aligncenter" width="701"] Marina Tomašević / Foto: Fenix (privatni arhiv MT)[/caption] FM: Vaši su motivi često portreti ljudi iz glazbenog svijeta. Kada slikate osobu koju poznajete, slikate li njezino lice ili pokušavate uhvatiti njezinu dušu? Kada slikam portrete, to nisu samo poznate osobe. Dobivam narudžbe iz različitih dijelova svijeta jer su moji portreti prepoznati kao autentični, a posebno kada su rađeni tehnikom vinorela, odnosno crnim vinom. Tada portret dobiva jednu sasvim posebnu dimenziju. Kada slikam čovjeka, najvažnije su mi oči. Pogled. U njemu je sve. Možete naslikati savršene crte lica, ali ako niste uhvatili pogled, kao da niste uhvatili osobu. Zato zapravo mogu reći da, slikajući lice, pokušavam uhvatiti dušu. Jer vjerujem da upravo kroz oči duša govori. FM: Posebno je zanimljivo da ste 2025. godine svojim vinorelom predstavljali Hrvatsku u Dohi. Kako je izgledao trenutak kada ste shvatili da nešto što je počelo kao vaša osobna umjetnička strast sada predstavlja Hrvatsku na međunarodnoj umjetničkoj sceni? Naravno da me to učinilo izuzetno sretnom. Na neki način potvrdilo je ono o čemu govorim cijeli život, da na kraju ipak postoji sustav istinskih vrijednosti. U slikarstvu ste svoji. Tu nema toliko ljudi sa strane koji će vam određivati koliko vrijedite, kao što se to često događa u show businessu. I zato je poziv u Dohu za mene bio potvrda vrijednosti onoga što radim. Biti dijelom jednog velikog međunarodnog art festivala, nalaziti se u njihovim katalozima te dobivati međunarodne certifikate i nagrade nije mala stvar. To vam daje potvrdu da je ono što stvarate prepoznato i izvan granica vaše zemlje. Naravno, Doha nije jedina. Pozvana sam i ove godine, ali u isto vrijeme održava se art festival u Rimu na koji sam također pozvana, pa sam ovoga puta odlučila otići u Rim. Stižu mi pozivi i iz drugih zemalja, posebno iz Francuske, Pariza i Monaka. Život je zaista čudesan. Putovi Božji su veliki i nikada ne znate kamo će vas odvesti nešto što je u početku bilo samo vaša ljubav i strast. Publika je jednini relevantni pokazatelj vaše vrijednosti FM: Nakon toliko godina na sceni, jeste li se ikada osjećali kao da za vas i vašu generaciju više nema dovoljno prostora na hrvatskoj estradi? Ne zato što ste prestali vrijediti, nego zato što se promijenio sustav vrijednosti? Nakon gotovo 50 godina bavljenja glazbom mogu slobodno reći da za nas iz starije generacije, ljude koji iza sebe imaju desetljeća iskustva, ovo današnje natjecateljsko bivanje na hrvatskoj estradi nije uvijek ni poželjno ni prirodno. Ali to ni u jednom trenutku ne znači da smo prestali vrijediti. Koliko vrijedite najbolje vidite kada stanete pred publiku. Ne određuju vašu vrijednost pozivi različitih organizatora, interesnih krugova ili nekakvih estradnih zajednica. Publika je jedini relevantni pokazatelj vaše vrijednosti. Kada izađete pred ljude i osjetite njihovu reakciju, emociju i ljubav, tada točno znate gdje ste i koliko vrijedite. FM: Kada biste danas imali 20 godina i tek počinjali karijeru, biste li ponovno izabrali glazbu i biste li se uopće mogli zamisliti u današnjoj estradi? Vjerojatno bih ponovno izabrala glazbu jer ja bez glazbe jednostavno ne mogu živjeti. Ona je sastavni dio mene. nDa danas imam 20 godina, vjerojatno bih se na neki način prilagodila vremenu u kojem živim jer ne bih imala iza sebe sva ova desetljeća iskustva s kojima danas uspoređujem sadašnjost. Svaka generacija odrasta u svom vremenu i ono joj postaje normalno. Ali ako me pitate bih li se s ovim karakterom, ovom osobnošću i ovakvim sustavom vrijednosti kakav danas imam mogla zamisliti u današnjoj estradi, teško. Mislim da se ne bih baš najbolje uklopila. I možda je to sasvim u redu. Iza svega postoje lobiranja i interesni krugovi FM: Prošli ste ratne godine, velike pozornice, iseljeništvo, uspone i padove estrade, a danas ste ponovno pronašli sebe u slikarstvu. Kada pogledate cijeli svoj put, što biste rekli da je vaša najveća pobjeda, a što najveće razočaranje? Moja najveća pobjeda je to što sam nakon svih tih godina ostala svoja. Ljudi koji me dugo poznaju često mi kažu: „Ti si sve mlađa i mlađa.“ Naravno da pritom ne govorimo o godinama. Mladost se prije svega živi kroz duh. Duhovnost, povjerenje i vjera u Boga naučili su me da je ovo tijelo prolazno, a da smo mi puno više od njega. Mi smo duh. Upravo me ta spoznaja prizemljila i naučila da uživam u svakom trenutku života. Zato je moja najveća pobjeda to što sam ostala svoja, što sam ostala prizemljena i što još uvijek imam znatiželju, strast i radost. A moje najveće razočaranje je društvo u kojem danas živimo i sustav vrijednosti koji se kroz godine ozbiljno urušio. To se, naravno, odrazilo i na glazbu i estradu, ali i na mnoge druge segmente života. Korupcija, interesne skupine i gubitak poštovanja prema stvarnoj vrijednosti ostavili su posljedice. Posebno se to vidi na hrvatskoj glazbenoj sceni, o kojoj javnost zapravo zna jako malo. A o tome bi se moglo jako puno govoriti. [caption id="attachment_837869" align="aligncenter" width="1200"] Perica Čirjak, Marina Tomašević, Marijana Dokoza i Sanja Strgačić u Zadru / Foto: Fenix (Nera Šare)[/caption] FM: Što biste poručili hrvatskom iseljeništvu ili možda ljudima koji hrvatske pjevače dovode među hrvatsko iseljeništvo, a gotovo uvijek zovu iste izvođače? To me, iskreno, žalosti. Mislim da je i to proizvod lobiranja i određenih interesnih krugova koji postoje u našem društvu. Zato često gledamo jedne te iste izvođače koji se godinama iznova pozivaju. Zna se i zašto. To je tema o kojoj bih mogla jako puno govoriti, ali jednostavno mi se trenutačno ne da ulaziti u sve to. Možda jednog dana i progovorim. Nikad se ne zna. Žao mi je prvenstveno zato što Hrvatska ima izuzetno dobrih izvođača i pjevača koji imaju što ponuditi, a mnogi od njih gotovo nikada ne dobiju priliku predstaviti se našim ljudima izvan Hrvatske. Umjesto toga, hrvatskom iseljeništvu često se nude reprize, reprize i opet reprize. Možda im to odgovara, možda ih to čini sretnima. Ne znam. Mada pomalo sumnjam da publika ne bi voljela čuti i vidjeti nešto drugačije. http://staging.fenix-magazin.de/pino-giergia-intervju-zadarska-hrvatska-kosarka/ FM: Kakvi su Vam planovi za budućnost? U principu nemam planove. Postoji ona poznata: čovjek planira, a Bog se smije. Zato nastojim živjeti sadašnji trenutak i istinski uživati u njemu. Kada imate vjeru i kada osjećate da ste vođeni, nekako znate kojim putem trebate krenuti, što trebate raditi i, što je možda najvažnije, što vas istinski čini sretnima. Želim u svakom trenutku života raditi ono što mi pričinjava najveće zadovoljstvo i budi najveću strast. Jer vjerujem da upravo iz te strasti, radosti i ljubavi nastaju najljepše stvari. Vjerujem i u jednu misao koja mi je jako bliska: „Bog ti ne daje ono što želiš, nego ono što jesi.“ Zato nastojim biti ono što želim susresti u drugima. Drugima davati ono što želim sebi. To je zapravo moj jedini plan za budućnost: živjeti sada, ostati svoja, slijediti ono što volim i s povjerenjem prihvatiti ono što život donese. Fenix-magazin/Marijana Dokoza